Deyan Sudjic is director of the Design Museum, London.
He is the author of The Language of Things," "100-Mile City," and "The Edifice Complex." and the co-author of "The Architecture Pack."
RAZGOVOR SA IZLOŽBE
Izložba koju potpisuje direktor Muzeja dizajna u Londonu postavlja tezu kako je jedan od plodonosnijih načina razumijevanja dizajna promatranje kako su gradovi u određenim trenucima povijesti pokrenuli svoj daljnji razvoj.
Deyan Sudjic direktor je Muzeja dizajna u Londonu, jednog od najutjecajnijih muzeja dizajna na svijetu i autor upravo otvorene izložbe “Dizajn gradova – osam trenutaka koji su promijenili svijet”. Iza Sudjica je impresivna biografija – osnivač je kultnog magazina Blueprint, bio je na čelu jednog od najuspješniijih venecijanskih bijenala arhitekture pod nazivom Next, a četiri je godine bio i urednik Domusa. Radio je kao višegodišnji arhitektonski kritičar The Observera, izuzetno oštra pera, koji nije štedio nikoga, najmanje arhitektonske zvijezde. Zbog Muzeja dizajna odbio je i njujoršku MoMA-u. “Dizajn gradova” priča je o suvremenom dizajnu kroz sedam gradova u njihovim najkreativnijim trenucima: počevši s Londonom kao industrijskim centrom 1851., preko Beča 1908., Dessaua i Bauhausa 1928. do ispolitiziranog Pariza u doba Picassa i Le Corbusiera 1936. Poslijeratna se priča nastavlja s Los Angelesom 1949. i namještajem bračnog para Eames, “koji je pomogao u definiciji američkog sna”, Milanom 1957. i Tokijom iz 1987. “koji ide stepenicu dalje iza moralnih vrijednosti europskog dizajna”, a onda se ponovno vraća na London 2008. koji tako Sudjic proglašava centrom svijeta u pitanju dizajna danas. “Jedan od plodonosnijih načina razumijevanja dizajna je promatranje kako su određeni gradovi u specifičnim trenucima povijesti pokrenuli njegov daljni razvoj”, teza je izložbe. London je grad u kojemu je Sudjic rođen i koji mu je pomogao u oblikovanju “mentalne mape za sve ostale gradove”. Upravo su gradovi u fokusu pažnje ovog teoretičara, među čijim su citiranijim knjigama “Arhitektura i demokracija”, “Kako bogati i moćni oblikuju svijet”, “100 tisuća gradova”… Među posljednjima je knjiga “Beskrajan grad”, koju potpisuje s Richardom Brudettom. Riječ je o studiji šest rastućih gradova: New Yorka, Šangaja, Londona, Mexica, Johannesburga i Berlina kroz čije istraživanje traži obrasce za stvaranje osnova za bolji socijalni i ekonomski život u gradu.
Uspješan grad nije samo onaj koji će napraviti veliki muzej, nego ga i ispuniti nekim značenjem. Nije dovoljna arhitektura, gradu treba i nadogradnja
Naime, početkom 20. stoljeća u gradovima je živjelo deset posto stanovnika na svijetu, dok danas prvi put u povijesti u gradovima živi više od polovice, a sve su prilike da će taj broj samo rasti. U Lagos, u Nigeriji, koji je najbrže rastući grad na svijetu, doseljava se 58 ljudi svakih sat vremena, a u Mumbai u Indiji njih 42. U Šangaju je 1980. bila 121 građevina viša od osam katova, a danas ih ima 3500, i upravo je prošlog tjedna tamo otvoren najviši neboder na svijetu.
“Uspješni su gradovi oni koji dopuštaju ljudima da budu što žele”, smatra Sudjic. On je odmjeren sugovornik, čiji odgovor proizvodi još niz novih potpitanja. Nisam mu postavila gotovo nijedno pitanje koje sam imala unaprijed pripremljeno.
• Možete li pojasniti tezu o Londonu kao o svjetskom centru dizajna danas?
- Izložba promatra gradove u različito vrijeme. Nije kontroverzno reći da je 1851. London bio centar. S dva milijuna stanovnika bio je najveći grad na svijetu, dva puta veći od Pariza, koji je bio prvi do njega. London je proizveo prvu industrijsku ekonomiju, i prve odgovore protiv industrijalizacije. Pokušavali smo uhvatiti taj trenutak kad je slavni William Morris došao do Kristalne palače Josepha Paxtona, ali nije želio ući unutra. I to je bio njegov odgovor na industrijalizaciju, smatrao je da je sve iznutra što je napravljeno mašinom – smeće.
• Drugi je bilo prigrliti industrijalizaciju, što je učinio Joseph Paxton koji je radio najmodernije zgrade na svijetu. Izložba pokušava pokazati ova dva paralelna svijeta koja su se odvijala u isto vrijeme. U to vrijeme London je bio industrijska supersila, i kao danas u Kini, masovna se produkcija odavde širila svijetom. Razlika je: nisu imali što kopirati, morali su proizvoditi novo. Dizajn je tada trebao objasniti i kako koristiti određeni predmet onima koji ga upotrebljavaju.
Za London danas mislim da je ludo mjesto na više različitih načina. London nije više najveći grad na svijetu, no postao je mjesto gdje dizajneri i arhitekti ne moraju, ali žele biti. Tu su dobri studiji, ima mnogo razmjena ideja i stvara se krug koji čini atmosferu Londona: što je
O dizajnu i arhitekturi treba govoriti jezikom koji razumije šira publika. Nema ništa loše u tome da, kad pišete o nečemu, budete zanimljivi više ljudi ovdje, više ih dolazi. Ne postoji samo jedan London i to je grad u kojemu možete raditi što želite. Imate sasvim različite dizajnere i arhitekte i svi su u redu. London je upravo zbog tih različitosti kreativni centar, mjesto u koje ljudi gledaju i gdje žele biti. Možda će kasnije to biti neki drugi grad, ali danas ljudi žele biti u Londonu.
• London je tada imao 2 milijuna stanovnika. Danas ih ima službeno 8, a neslužbeno 18 milijuna. No, na izložbi je kronološki nakon Londona pokazan dizajn iz njemačkoga gradića Dessaua, centra Bauhausa. Je li danas moguće da tako mali grad bude centar svijeta u dizajnu?
- To mi je bilo zanimljivo pitanje. Bilo je 70.000 ljudi i oni su proizveli umjetničku školu koja je promijenila svijet. Je li to moguće danas? Vjerojatno ne. No, to je važno i moćno pitanje. U svijetu ima gradova koji imaju više od 18 milijuna stanovnika, dakle, veći su od država – Austrije, Švicarske, kamoli Hrvatske ili Slovenije. Vrlo je teško pitanje kako zadržati mjesto različite kulture u mjestima koja nisu veliki centri. U globalizaciji, to je mnogo teže.
• Slavna arhitektica Zaha Hadid, iako živi u Londonu, do sada ovdje nije napravila nijedan rad. No, upravo ste vi bili u žiriju koji joj je dodijelio prvu nagradu za Centar Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine iako njezin rad jedni kuju u zvijezde, drugi je ne vole i smatraju je proizvodom globalizacije.
- Da, ovo će biti njezin prvi rad u Londonu. Mislim da je Zaha Hadid zanimljiva arhitektica i da je njezin rad na natječaju bio najbolji.
• Negdje sam pročitala da ne može zamisliti živjeti drugdje nego u Londonu.
Nagakin toranj-kapsula u Tokiju, djelo Kisha Kurokawe, služi kao hotel sićušnih soba
- Fascinacija dolazi upravo od odrastanja u Londonu i stalne šetnje po njemu. Zadivljen sam kako raste. Fascinira me i činjenica da London u povijesti postoji dulje nego Engleska. Ovdje je bila rimska vojska, a danas je to ulica u koju moja kćerka ide u školu.
• Biste li mogli živjeti na selu?
- Moja obitelj je došla iz malog sela Petrovac na Moru, iz Crne Gore. Uvijek sam želio živjeti tamo. Mislim da svi imamo fantazije da je selo sjajno. No, nikad nije sve tako crno-bijelo. Grad je neshvaćen još od 19. stoljeća. Mislilo se da proizvodi živčane slomove, da je ružan, da vodi katastrofi. Stvorila se ideja da trebamo stvoriti gradove s vrtovima, da trebamo sunca da budemo sretni. No, mnogo se više toga događa u pozadini od ove pojednostavljene ideje.
• U istraživanjima pokazujete kako pola od 12 milijuna ljudi u Mumbaiju živi u ilegalnim skloništima, 200 tisuća u podrumima bez prozora, svaki dan dvoje ljudi pogine dok odlaze na posao u prenapučenim podzemnim željeznicama, u Meksiku manje od 4 na 10 radnika ima legalni posao, javni transport kontrolira mafija…
- Nije sve sjajno, ali život nije sjajan.
• Zašto vas je zasmetao prijedlog berlinskog gradonačelnika da slogan za taj grad bude “siromašan, ali seksi”, u smislu da je lako kupiti izvrsnu nekretninu, ali teže pronaći posao?
- Berlin nema dovoljno boemskog štiha za takav slogan. Osim toga, ne možete svi biti siromašni i seksi. Njemačka nije siromašna zemlja i Berlin koji se financira iz nekoliko izvora zasigurno je bogatiji od, primjerice, Zagreba, da ne nabrajam sve druge moguće primjere.
• Izvukla sam citat iz jednog vašeg teksta koji govori o tome da se ponekad čini da u svijetu ima 30-ak arhitekata i svi se nadaju da će galerijom koja nalikuje letećem tanjuru ili hotelu u obliku meteorita nadmašiti Guggenheim, Bilbao. Oni imaju dozvolu za ekscentričnost – angažirajte jednog od njih i neće vam se smijati, nešto kao kupnja odijela s “pravom” etiketom. Je li pojam arhitektonskih superzvijezda kovanica našeg doba?
Inovativni koncept vitrine kultnog studija Eames
- Ne mislim da je to u potpunosti kovanica našeg doba. U povijesti su Michelangelo i Bernini bili velike zvijezde svojeg doba i njihova je slava bila refleksija važnosti koja se davala arhitekturi ili umjetnosti. Riječ je o jednostavnoj ideji koja varira kroz povijest, ovisno o važnosti ovih disciplina u pojedinom društvu.
• Nakon što je jedna zgrada možda promijenila tužni postindustrijski grad Bilbao u sretno mjesto, svi žude za ovim efektom. Može li jedna zgrada promijeniti cijeli grad?
- Zanimljivo je da u malim zemljama arhitektura postaje veoma važna za pokazivanje identiteta i javljaju se neka vrlo zanimljiva autorska imena. No, uspješan grad nije samo onaj koji će napraviti neki veliki muzej, već ga i ispuniti nečim značajnim. Nije dovoljno imati zanimljivu arhitekturu, treba i nadogradnja.
• Što će biti s velikim građevinama koje su nastale u Pekingu, poslije Olimpijskih igara?
- U arhitektonskom pogledu ima zanimljivih projekata, a meni je najzanimljivije da je nedemokratsko društvo stvorilo demokratske zgrade. No, ono što sam u ljudskom pogledu vidio dok sam bio u Pekingu, veoma me potreslo. Vidio sam uništene kuće na mjestu gdje se grade nove zgrade, ljude koji u autima s ostacima spašene imovine odlaze u nepoznato. Dok sam bio na mjestu konstrukcije Ptičjeg gnijezda, sjedio sam i satima promatrao radnike koji su radili teško i mnogo. 35 tisuća ljudi je živjelo na samom mjestu konstrukcije, i radili su u tri smjene, u smjeru kazaljke na satu. Nisu nosili nikakvu zaštitnu opremu, što je bilo opasno po njihove živote.
• Poznati ste po oštrom peru u kolumnama u The Observeru. Primjerice, za Santiaga Calatravu napisali ste da je postao žrtvom svoje popularnosti. Kako se ljudi odnose prema vama, je li teško biti kritičan?
- Važno je ne imati prijatelje (smijeh). Kad pišete za novine, vi ste izvođač. Pisanje za novine je igra u kojoj pokušavate zabaviti ljude. Smatram da je bitno govoriti o arhitekturi i dizajnu jezikom koji razumije šira publika.
• Dio akademske zajednice u Hrvatskoj često smatra da nešto, ako je razumljivo svima, nije dovoljno kvalitetno.
- Da, događa se i ovdje. Skrivaju se iza slabog, siromašnog jezika jer ne mogu bolje. Nema ničeg lošeg u tome da ste zanimljivi. I Adolf Loos je bio briljantan pisac. Zanimljiv, duhovit i jako oštar.
• Koja je najlošija zgrada koju ste ikad vidjeli?
- Mnoge su zgrade banalne i nisu zanimljive. Kad radite ovaj posao, vidite zgrade koje nitko ne vidi i vidite ih na različit način. Nitko osim vas ne ide u Berlinu vidjeti nizozemsku ambasadu ni u Seattleu vidjeti knjižnicu, u Tokiju Pradin dućan… Šokatno je da cijelu zgradu možete vidjeti u 15 minuta, dovoljno da stvorite dojam i napišete tekst, za razliku od kazališta ili koncerta. No, i jako loše zgrade mogu biti zanimljive. Svaki grad na svijetu ima loše, dosadne zgrade koje nisu dovoljno loše da budu jako, jako loše. No, primjerice, Santiago Calatrava je u Valenciji napravio doista lošu zgradu, koja nije zanimljiva.
• Počinje Bijenale arhitekture u Veneciji s podnaslovom “Arhitektura iznad građevina”, a na čelu je Aaron Betsky. Kao jedan od dosadašnjih ravnatelja, što mislite o ovom bijenalu?
- Idem u Veneciju i veselim se pogledati Bijenale. No, ovaj bijenale ide iznad građevina, a onaj Massimiliana Fuksasa zvao se “Više etike, manje estetike”. Tu ima svega osim arhitekture. Moj je bijenale bio o arhitekturi.
• Imate ambicioznije planove za Muzej, među kojima je i nova lokacija. Kakav je program?
- Na ovoj smo lokaciji gotovo 20 godina. Posao mi je napraviti živo mjesto, za dijalog, te proširenje muzeja i kolekcije. Imamo mnogo posjetitelja, a još tražimo mjesto za selidbu. Sada je ovdje izložba fotografija Ti ldridgea, britanskog ilustratora koji se proslavio psihodeličnim naslovnicama iz 60-ih, ponajviše za The Beatlese. Sljedeće godine pokazat ćemo rad arhitekta Davida Chipperfielda. Nastojimo pokazati najrazličitije stvari.
